Malokluzija progenijskog kompleksa rezultat je disbalansa veličine i/ili položaja maksile, odnosno mandibule, položaja zubi, ili kombinacije navedenog. Termin granični slučaj odnosi se na osobu s umjereno naglašenom skeletnom deformacijom na granici dosega ortodontske terapije i ortognatske kirurgije. Dijagnoza, planiranje i provođenje terapije borderline anomalija oduvijek su predstavljali izazov u kliničkoj praksi.
Odrasli pacijent može biti tretiran na dva načina koji u osnovi imaju suprotan smjer ortodontskog djelovanja: kamuflažnom terapijom ili ortognatskom kirurgijom. Ortodontski plan temelji se na dobi, kliničkom pregledu i utvrđivanju iznosa horizontalne i vertikalne diskrepance vodeći se graničnim cefalometrijskim vrijednostima tvrdih i mekih tkiva. Izazov leži u činjenici da je kamuflažom skeletnih odnosa moguće postići zadovoljavajuću okluziju, a da pacijent svejedno bude nezadovoljan jer je očekivao značajniju promjenu izgleda lica.
Stav pacijenta presudan je faktor pri planiranju terapije borderline deformiteta u odnosu na normativne kliničke parametre. Razlika u perspektivi struke i pacijenata ogleda se u činjenici da tek 45% pacijenata s utvrđenom indikacijom za ortognatsku kirurgiju pristaje na operaciju. Intenzitet izraženosti anomalije ne mora odgovarati stupnju narušenosti kvalitete života, a time ni razini motivacije pacijenta za tako invazivnim zahvatom. Potvrđen je i utjecaj crta osobnosti na percepciju utjecaja deformiteta na kvalitetu života.
Psihometrijski instrumenti kao što je Upitnik ortognatske kvalitete života mogu pružiti uvid u efekt koji skeletni deformitet ima na različite aspekte kvalitete života, pomoći u razumijevanju osnovnih motiva i prioriteta pacijenta s borderline deformitetom, a time i pomoći kliničarima u donošenju odluke: operirati ili kamuflirati.
Ključne riječi: borderline slučaj, dentoalveolarna kompenzacija, kamuflaža, kvaliteta života, ortognatska kirurgija, progenija.
Class III malocclusion of the progenic complex results from an imbalance in the size and/or position of the maxilla or mandible, the position of the teeth, or a combination of these factors. The term borderline case refers to a patient with a moderately expressed skeletal deformity lying at the boundary between orthodontic treatment and orthognathic surgery. Diagnosis, treatment planning and management of borderline anomalies have always represented a challenge in clinical practice.
An adult patient may be treated in two ways that are fundamentally opposite in orthodontic direction: camouflage treatment or orthognathic surgery. The orthodontic plan is based on age, clinical examination and assessment of the horizontal and vertical discrepancy, guided by borderline cephalometric values of hard and soft tissues. The challenge lies in the fact that camouflage of skeletal relationships may produce satisfactory occlusion, while the patient may still remain dissatisfied if a greater facial change was expected.
The patient's perspective is a decisive factor in planning treatment for borderline deformities, alongside normative clinical parameters. The difference between the professional and patient perspectives is reflected in the fact that only 45% of patients with an established indication for orthognathic surgery actually agree to surgery. The severity of the anomaly does not necessarily correspond to the degree of impairment in quality of life, and therefore not to the patient's level of motivation for such an invasive procedure. The influence of personality traits on the perceived impact of the deformity on quality of life has also been confirmed.
Psychometric instruments such as the Orthognathic Quality of Life Questionnaire can provide insight into the effect a skeletal deformity has on different aspects of quality of life, help clarify the main motives and priorities of a patient with a borderline deformity, and thereby assist clinicians in making the decision: operate or camouflage.
Keywords: borderline case, dentoalveolar compensation, camouflage, quality of life, orthognathic surgery, prognathism.